Glasovir, DT 1081

Prisutnost glasovira u salonima plemićkih rezidencija svjedočila je obrazovanosti, ukusu i društvenom statusu obitelji.

Zbog toga glasovir ne valja promatrati samo kao instrument za razonodu, već je činio sastavni dio kulturnog kapitala u koji ulazi i odgoj mladih plemkinja i plemića. Drugim riječima, umijeće vladanja instrumentom smatralo se nužnim i reprezentiralo je profinjenost, disciplinu i opću kulturu. Tim više što je instrument omogućavao izvođenje suvremenog repertoara, čime su plemićke obitelji pokazivale povezanost s kulturnim trendovima Beča, Pariza i/ili drugih središta. 

Kroz 18. te 19. stoljeće ti su napori postojali i kod Draškovića, što saznajemo zahvaljujući sačuvanim manjim zbirkama skladbi izrađenima za pripadnice i pripadnike obitelji, ali i monumentalnom glasoviru iz radionice Conrada Grafa, jednog od najpoznatijeg bečkog izrađivača glasovira.

Primjerak iz Trakošćana možemo datirati u 1830. godine, a da se radi o izrazito glasovitoj radionici, to jest kvalitetnoj izradi, najbolje svjedoči podatak da su na glasovirima iz te radionice skladali Beethoven, Schuber, Schumann, Chopin i List, odnosno crème de la crème europskih skladatelja.