DT 1015 – Mihael Stroj (Stroy), Azija, 1836.

Predmet mjeseca slika je slovenskoga slikara Mihaela Stroja (1803. – 1871.), jedno od četiriju platna alegorijskoga ciklusa kontinenata koji se čuva u fundusu Dvora Trakošćan. Stroj, školovan na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti, djelovao je tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća u Zagrebu, gdje se afirmirao ponajprije kao portretist građanskoga i plemićkoga sloja. Utoliko je ciklus kontinenata dragocjen kao rijedak primjer njegova bavljenja alegorijskim, odnosno žanrovski slobodnijim slikarstvom, izvan okvira portreta po narudžbi po kojem je najpoznatiji.

Personifikacije četiriju dijelova svijeta – Europe, Azije, Afrike i Amerike – ikonografska su tema duge tradicije, osobito omiljena u profanoj dekoraciji baroka i klasicizma. Stroj temu prevodi u suvremeni jezik romantičarskog orijentalizma: Azija nije prikazana kao svečana, ukočena personifikacija s propisanim atributima, već kao odaliska u intimnom ambijentu harema, čime se slika izravno nadovezuje na europsku slikarsku modu prve polovice 19. stoljeća, obilježenu djelima Ingresa i Delacroixa te općom fascinacijom Istokom. Kompozicijom dominira poluakt mlade žene ispružene na počivaljci presvučenoj crvenim baršunom, u pozi koja citira klasičnu shemu ležeće Venere, ovdje transponiranu u orijentalni kontekst.

Figura je odjevena tek u prozirni muslinski veo, a orijentalni je ugođaj prizora sugeriran pomno odabranim rekvizitima: turbanom ukrašenim dragim kamenom, zlatnim nakitom, dugim kamišem čibuka koji drži u podignutoj ruci, lepezom od paunova perja te bogato ornamentiranim sagom u prvome planu. Scenografiju upotpunjuju teška zelena draperija i pogled kroz otvor u pozadini, gdje se među ružama nazire muška figura s turbanom – motiv skrivenog promatrača koji prizoru daje narativnu dimenziju i unutar same slike uprizoruje čin gledanja, na kojem orijentalistički žanr i počiva.

Koloristički slika počiva na komplementarnom kontrastu zasićenih crvenih i zelenih tonova draperija, prema kojima se svijetli inkarnat figure ističe kao svjetlosno i sadržajno težište kompozicije. Glatka faktura i pomna obrada tekstura – baršuna, muslina, metala i perja – odaju Strojevu bečku akademsku formaciju i bidermajersku sklonost minucioznom opisu materijala.
Promatran iz današnje perspektive, ciklus kontinenata svjedoči i o načinu na koji je europsko, pa tako i srednjoeuropsko građansko društvo 19. stoljeća zamišljalo i konstruiralo sliku izvaneuropskoga svijeta. Azija je u tom smislu manje dokument o stvarnome Orijentu, a više o europskim projekcijama, željama i stereotipima – o Istoku kao prostoru raskoši, senzualnosti i dokolice. Upravo ta dvojnost – vrhunska slikarska izvedba s jedne strane i stereotipna slika Istoka s druge – čini ovo platno vrijednim polazištem za razumijevanje vremena u kojem je nastalo.